Jedan mali osvrt na ...

Šta je ovoj zemlji u političkom smislu dobra donio muški svijet ?

Šta će nam dobra donijeti i dalje muški svijet ?

Broj žena u VM BiH ...zero, nada, ničevo.....

A da zamislimo malo stvari ovako.......

Predsjednik (Predsjedatelj,Predsjedavajući ) Vijeća Ministara BiH : EMINA GANIĆ

Ministar finansija i trezora : SVETLANA CENIĆ

Ministar vanjskih poslova : ŽELJANA ZOVKO

Ministar prometa i komunikacija : FAHIRA ČENGIĆ-FEJZIĆ

Ministar civilnih poslova : BRANKA RAGUŽ

Ministar sigurnosti : ANA MIRJANA RAČANOVIĆ

Ministar pravde : MEDDŽIDA KRESO

Reprezentativnijeg, elokventnijeg, ubjedljivijeg predsjednika vijeća ministara  od Ganićke nikad ne bi imali.....

Finansije su stvar struke i čvrste ženske ruke....dakle nepotkupljivijeg, vještijeg i čvršćeg ministra finansija ja ne vidim.

Neko ko se dokazao kako se u diplomatiji stručno spaja šarm, mudrost i odanost zemlji na primjeru sprovodjenja krvoloka Batka i neko kome diplomatija leži

Na ovom mjestu su se izredali ljekari i novinari, pa može i jedan pedagoški radnik pogotovo ako ima u zaledju one koji vole vidjeti pametnu, lijepu i pokrivenu ženu i zbog toga odriješiti kesu prema našim neizgradjenim putevima i željeznicama

Neko ko već decenijama prima žalbe na raznorazne institucije najbolje zna kako se uhvatiti u koštac sa raznim sigurnosnim službama a pozicija ombudsmena je najbolja referenca za to

Neko ko svojom ljepotom otvara mnoga vrata vjerovatno će moći i zatvoriti mnoga vrata za one koji baš i ne vole sigurnost. Mislite da je neiskusan i pomalo isforsiran kandidat.........a kakav vam je onda defektolog koji već drugi mandat obnaša ovu funkciju

Neko ko se bori da ova zemlja sačuva jedinstven sistem pravosudja i trpi udarce bolje od mnogih muškaraca...

Dakle ispoštovan nacionalni kritetij, entitetski kriterij a ova preostala tri ministarstva mogu podijeliti i muškarcima ili uzeti mlade kadrove obrazovane vani i operisane od stranačkih i antibosanskih virusa......

Kako bi bilo aaaaa????

mada nisam siguran da je ta trešnja sa kraja teksta još uvijek nikla.

Tekst se zvučno zove ZBOGOM BOSNO I HERCEGOVINO.

Piše: Martina Mlinarević-Sopta
Objavljeno prije sat vremena

Tweet

Tekst

Foto: travel.com, AFP

ŽIVIM u zemlji pretjerane stvarnosti. Pretjeranih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Zraka punog pretjerane nesnošljivosti i pretjeranih nacionalizama koji se odazivaju na tri različite pjesme, tri različite zastave i tri različita psovanja one tuđe matere. Tko god je mogao, oštetio je i odradio ovakvu Bosnu i Hercegovinu kao jeftinu prostitutku sa laganim smetnjama u razvoju.

Stranci ublehaši cifrajući svoje sterilne životopise, dodajući u njih stavku "višegodišnjeg rada s luđacima", puneći džepove tim nezaboravnim i egzotičnim pothvatom. NVO, mađioničari ružičaste "ko nas bre zavadi" svakodnevice koja postoji samo na njihovim obilnim domjencima gdje žderačina i piće ne biraju naciju i vjeru, kad se prolomi neki trešerski narodnjak koji sve naše narode i narodnosti baca u delirij. Novinari, što državni, što regionski, što svjetski, sukladno profilu svojih čitatelja i željama kapitalističkih vlasnika istih listova, o našim danima pišu il' satiru, il' ozbilju, il' esej pun bola i romantike. Holivudski hohštapleri, ratni profiteri, domaći politički lopovi, intelektualni madrfakeri - držači veleumnih tribina o "rješenju".  Koje nikako ne dolazi. Ali strpljen budi, junače.

Autizam vladajućih autokrata

Živim u zemlji lažnih strpljivosti. Bošnjaci strpljivo čekaju da se raspadne RS. Hrvati strpljivo čekaju da se raspadne BIH. Srbima strpljivo puca neka stvar što se ovi gore i zbog čega strpljuju. Znaju oni kako s njima izići na kraj. Baciš im malo nekakvih nadležnosti da se frajerišu ko pijevci u avliji. Daš elitistično-autističnom Lagumdžiji mjesto ministra vanjskih poslova da se može našetavati po svijetu i sakupljati pečate u putovnici, i onda ti on zauzvrat odigra odluku o usvajanju budžeta kao ponizni psić.

U ovoj se zemlji bez problema, u javnom tv duelu, jedan ministar svom nadređenom predsjedniku smije u facu kao lik iz horor filma, posprdno mu govoreći – "Hajd me smijeni ako smiješ". Predsjednik iz one neprevaziđene koalicije u demokratskom svijetu - koalicije multikulti raje i ustaša de luxe koji vladaju Federacijom. A ti si recimo godinama pisao protiv nelegalnosti tako sklopljene federalne vlasti i bivao prozivan najružnijim imenima, stavljan praktički u istu ravan sa licemjernom lopinom Čovićem i krpio probušene gume na autu. No ministar, hinja, ali socijaldemokratična hinja, može to isto ponoviti u javnom tv duelu i nikom ništa. Ministar iz stranke koja je sama našla, obukla, dovela i postavila na mjesto predsjednika nesretne Federacije tog otužnog čovjeka, mu sam spočitava da je nelegitiman i da iza njega od hrvatskog naroda ne stoji ni vlastita obitelj. I nikom ništa. Pravimo se da nismo čuli. Pravimo se da nismo upravo odslušali tko zna koji čin sulude predstave naših života i razobličavanja njene stvarnosti.

Dobar i loš Hrvat

Živim u zemlji koju ne smiješ voljeti i željeti joj ništa dobro. Samo nevolje nju održavaju u igri i samo ako igraš po pravilima podržavanja i podrivanja kaosa igra je još uvijek tvoja disciplina. Biti javno prihvatljiv Hrvat u Hercegovini danas znači da ti ne smiju smetati izborne, nacionalističke igranke oko Mostara. Jer Mostar je naš! Čiji naš? Pa stolni rvacki, čovječe. Nema veze što diplomirani Pero u takvom Mostaru nema posao, na isti način kao što ga nema ni diplomirani Emir, jer ga je dobio neki nediplomirani ćaćin ili babin sin. Nema veze što je njegova vladajuća nomenklatura ugasila svu kulturu i medije u gradu, da se stanovnici vesele privatnom kinu nakon toliko godina kao rijetkom eksponatu u zoološkom vrtu. Biti prihvatljiv Hrvat u Hercegovini znači da ne smiješ spomenuti kako županije s hrvatskom većinom zahvaljujući bagri političara koja se smjenjivala ove godine, grcaju u dugovima, i da u njima trenutno sjedi ekipa koja ima najlošiju karmu ikada – pokrala bi, ali nema šta. Nema veze što u takvim županijama rodilje čekaju mjesecima na porodiljne naknade i što se privid dobrog života održava samo zahvaljujući onih par privatnih proizvodnih pogona. Pravilo broj jedan - tko spominje takve stvari želi zlo Hercegovini. A Hercegovina je hrvatstvo protiv čijih loših izdanaka ne smiješ reći niti riječ, inače će te pojesti mrak.

Biti javno prihvatljiv Hrvat u Bosni znači da moraš zaboraviti da si Hrvat iz Hercegovine. Jer ona sama po sebi negira sve čovječno. Džaba što znaš da su ti i ćaća i dedo ljudine samo takve, i što je istih takvih, dobronamjernih i tihih ljudi puno to hercegovačko, vrijedno podneblje. Moraš također podržavati nacionalizam većinske nacije, lažnu multikulturalnost i govoriti da je Hrvatima ekstra i ništa im ne fali, a dobri Srbi su samo oni koji su ostali u Sarajevu da mu igraju kako ono svira. Nema veze što vidiš da ideologije kojih umišljaš da si dio, sve više počinju ličiti na one populističke, velikonečije, koje si mrzio. Da se mrtvi koriste kao meso za patetične bodove u svijetu koji za te mrtve ne mari ni sad, kao ni onda kad su umirali. Nema veze što ti je jasno da je klaunu Lagumdžiji socijala bila najbliža onda kad se eventualno sudario u haustoru s čovjekom koji je po struci socijalni radnik.  Nema veze što jedna divna žena umire u bolnici, nemarom liječnika i države, a vladajuća politička kasta vodi Gorana Bregovića za rukicu da uradi CT bez dokumenata i preko reda. Sa sve kamerama javne televizije. Pravilo broj dva – tko spominje takve stvari želi zlo Bosni. A Bosna je fetiš i Bosna je iznad svega. Ono kad voliš samo ime i imaginaciju nečega što ne postoji,  a boli te đon kako u stvarnosti žive njeni radnici, vojnici, prognanici. Kako žive njeni ljudi.

Konzilij za proglašavanje smrti

Voljeti Bosnu i Hercegovinu, ovakvu, tužnu i prodanu lošim političarima i još lošijim podanicima istih, danas je vratolomija s čijih su tobogana pobjegli i oni najluđi. Dok je bilo para iz kojekakvih fondova, dok su se po medijima preslagivali zaslužni i parama nagrađivani, romantični epovi o BIH su živjeli. Danas svi ti odjednom uviđaju "nemogućnost ovakvog uređenja". Svako malo u medijima neki ekskluzivni "Veliki rasplet" u scenariju vrhunskih intelektualaca, političara, dezertera. Otvorili oči, šta li. Prije će biti da su služili dok su poslužili.

Fantastično je plivati protiv struje u ovakvom licemjerno postavljenom stanju svijesti. Sad kad su svi ko biva nešto konačno shvatili, prokontali, zaključili, elaborirali. I čekaju taj finalni kraj s kokicama u rukama, da baš oni prvi mogu reći – eto, jesam li rekao da će tako biti i da drugačije nije ni moglo? Sa spremljenim koferom punim gaćica i čarapa, da se automatski i kameleonski mogu odmah presložiti u neki novi poredak. Gdje će naravno, opet biti - drugačiji, progresivni, umni i širokog razmišljanja. Kroničari naših vremena. Koji su običnom čovjeku posvetili sve skupa dosada deset sekundi svoje pažnje.

Ja zato nekako kada zamišljam taj kraj Bosne i Hercegovine o kojem svi u zadnje vrijeme apokaliptično pričaju, svoju zemlju vidim uvijek ponosnu i dostojanstvenu. I znam da će radije otići sama iza kuće i objesiti se o trešnjino drvo, nego dopustiti da je ubije netko od ovih koji se godinama u nju kunu lažno i beskrupulozno.

Nemam ja tog kompjuterskog znanja a ni status na faceboku da pokrećem grupe,

nemam ni dovoljno energije ni slobodnog vremena,

ali znam da poneki pametni i utjecajni ljudi navrate na ovaj blog

pa imam prijeku potrebu da iniciram i bar ovdje zatražim da :

BROJKA 11541

postavljena na Higijenskom zavodu i iznad vječne vatre

bude inkorporirana u fasadu tih zgrada jer su mjesta odlična i vizuelno prikladna

i ostanu tu vječno kao upozorenje onima koji žive i živjeće ovdje,

kao i onima koji navrate u ovaj grad,

da je on ničim izazvan podnio tolike žrtve zarad jedne sulude ideje

da svi Srbi žive u jednoj državi i da se drugi neutrališu ako se ne slože sa tim.

Uklesano u kamenu, gravirano u inoxu ili mesingu....nebitno

taj broj mora biti pred očima svima koji budu udisali ovaj zrak

privremeno ili konstantno,

i djeca moraju znati šta taj broj znači i ko ga je proizveo !!!!!

(inspirisano sinoćnjim nevinim upitom mog sina šta znači ovaj broj)

Nekad su kružile ove igrice, tipa ubaci tekst na sliku

Pa kontam umjesto da pišem o Komišiću, poskupljenju benzina, smanjenju plata,

rehabilitacija četništva, budućoj tvrdoj granici prema Hrvatskoj ili novom reisu.......

hajmo se malo igrat.....

Šta reći...koju poraku poslati.

Kriza je....sve je skupo (nije skupo šćeri reko bi onaj iz onog vica sa pijace, nego si se ti slabo udala), al ipak eto vrijedi pogledat...

Sajam namještaja i prateće opreme Interio 2012 od 15.03 - 19.03. Skenderija ali ovaj put bez leteće ups. ledene dvorane.

Pa bujrum....pogotovo ovi dezerteri na druge blogere iz susjednih nam gradova.

I konačno je materijalizirana ta apstraktna,nedodirljiva a svima tako poznata sintagma "Sarajevski duh". Znalo se da negdje lebdi, čas se ukaže pa onda nestane, podugo ga nema pa se onda odjednom pojavi i zapjeni sve (negdje u kasno ljetno doba a opet u zavisnosti od termina festivala), ali niko ga još nije mogao vidjeti u formi glasa, lica i pokreta.....

I konačno i to čudo se pokazalo i u svoj svojoj mističnosti se prosulo pred nama u zimskoj šetnji dvojice Sarajlija različitih generacija ali iste pripadnosti...Sarajevskoj raji.

Prepričavale su se tu urbane legende, upadali su u razgovor mnogi šetači samo da pozdrave ili dodirnu taj duh, započinjale su se priče pa prekidale, pa se nije znalo gdje nastaviti, a lucidni voditelj je ogolivši svoj intelekt, skinuo sa sebe skrupule i lažnu moralnost i dozvolio da se u udarnom terminu na Federalnoj televiziji drugi i važniji nosioc tog duha isprsi i sa prozora svog mitskog stana u Nemanjinoj (tako je još uvijek zovu prava raja sa pravim duhom) citira urbanu provalu (RODITELJSKA PAŽNJA) :

"Odozdo se dere Djuro i viče Brega Brega ne moraš se oblačit` samo ga obriši od zavjesu"

Nasmija se toplim osmijehom Brega, naceri se i voditelj sav sretan što će svima pokazati veličinu i neuništivost tog duha dozvolivši i sebi par trenutaka slabosti gdje će priznati da mu je ovo jedan od najvažnijih dogadjaja u životu.

Svašta je pametno perjanica istraživačkog novinarstva Bakir Hadžiomerović pitao svog gosta ili domaćina Gorana Bregovića a sasvim slučajno ga je zaboravio pitati šta je konkretno Brega mislio kad je par dana prije rekao da mu je simpatičan Dodik.....da li možda na to što je isti prije par godina javno u direktnom prenosu najgledanije nedjeljne emisije u regionu rekao da je Bakirova majka kriminalac koja je robijala i da je zbog toga njen sin frustrirani balavac ili zato što je i Brega nekad bio finansiran Dildoradovim prljavim parama. Kad je već bio u njegovom stanu i dijelio Breginu žalost za opljačkanim stanom što ga ne upita o još jednoj urbanoj legendi i nekim +18 kasetama koje se zatekoše tu pa da se uvjerimo i mi koji to nismo gledali da li je i ta legenda istinita, što ga ne upita je li tačno da je i Bebeka i Tifu i Aliju (da to je Alenovo pravo ime) zavrnuo za lovu dajući im samo platu a sve prihode ostavljajući sebi, a kad je isto to pokušao sa malo većim fakinom od njih Nemanjom povinuo rep i brzo se povukao.

No sve to na stranu saznali smo od Bakira koja je u stvari Bregina najbolja pjesma, kako izgleda Kožo uživo i šta znači kad ti perjanica novinarstva napiše posvetu na knjizi......

Ne znam za vas koji ste gledali ova dva nastavka emisije koja se zvala 60 minuta ali mene još uvijek guši od tolikog Sarajevskog duha.....

Guši me da bi najradije otišao negdje gdje niko za Sarajevo nije ni čuo.......pa čak ni za Željine ćevape.

Osluškujući bol u desnoj ruci koja počinje sa unutrašnje strane lakta i onda se zavisno od pokreta brzinom svjetlosti širi preko nadlaktice i onog za masažu najpoželjnijeg dijela vratnih mišića te udara direktno u mozak, razmišljam kako možda ovaj snijeg i ne bi trebao da stane.

Ima nečeg lijepog u toj upali mišića jer znaš da si učinio nešto dobro, za što si dobio jednu lijepu dovu za tebe upućenu, i što si otkrio da ti je komšija sa tvojim rahmetli starim imao popriličan broj lijepih zajedničkih doživljaja. I shvatiš da je trebao ovaj ovoliki snijeg.....trebao je da bi ti dao izgovor da upoznaš još neke komšije, da bi čuo neke nove viceve, i podijelio tračeve o izgledu Lijanovića u CZ odijelu i probao sjajnu pitu jabukovaču i čaj od trava iz  Ustikoline.

Puno je tih stvari koje još treba otkriti,vidjeti i probati a čovjek i vrijeme su u vječitoj trzavici. I onda shvatiš da je trebao taj snijeg. Trebao je taj zastoj u vremenu da bi odigrao jednu partiju monopola od četiri sata, da bi opet malo prosvirao gitaru i igrao Nitendo punom snagom i izgubio sva tri seta u tenisu od boljeg od sebe kojem si pomogao da dodje na svijet.

Iako se nekoliko likova koji nam zagorčavaju život trudilo da opet skrenu pažnju na sebe, mediji su reflektore pomakli sa političara i usmjerili ih na one koji ih zaslužuju, lopatare, službu za spasavanje, rudare..... Život se čudno poigrava sa svima nama.....iskušenja se nižu a mi ih nekad i nismo svjesni. "Nije mi trebalo ovoliko snijega da bi se mi nešto sad zbližavali"....jauču dežurni cinici...."mogao sam se upoznati sa komšijom i bez da mi prokišnjava krov"...reći će začaureni televizomani, a ja znam i sve sam sigurniji da sve ovo ima onu finu stranu, samo što zavisi od nas da li ćemo je pronaći. 

Jer imao bih ja popriličan broj razloga da budem mrzovoljan, čak i bijesan zbog umora i zbog onoga što neki očekuju od mene da im pomognem riješiti probleme koje je stvorilo nebo puštajući ovoliku količinu pahulja........ali ja sam nekako čudesno miran i zadovoljan iako ne radim ništa (za novčanu naknadu) već petnaest dana i brinem se o dva bolesnika u dvije kuće i skačem po nekim čudnim limenim krovovima iako sam prešao svečano 90 kg.

Mnogima ova bijelina stvara depresiju a meni nekako dodje kao antidepresiv.

P.S.

Sreli se dva Mostarca...jedan sa lopatom a drugi bez nje.

"Braca....što ne čistiš snijeg"

"A šta ću ga bola čistit...kad je čist"

Nagradno pitanje : Ko je Avdo;  Ko je Anto;  Ko je Pero;  Ko je Sejdić-Finci....

Iako su mi poznati detalji o prijateljstvu bivšeg basiste Pjera Žalice i Loše i njegovih Ćeramida neće mi biti jasno zašto je Žalica svoj ozbiljan režiserski background stavio na kocku i ponizio ga snimajući film o Plavom Orkestru ili kako su to pokušavajući dići ga na viši nivo rekli : "film o jednom vremenu". Iako su muzičari (pogotovo ovi što sviraju " lake note") generalno precijenjeni, ne smatram da tu nema imena o kojima bi se mogao snimiti dobar dokumentarac ali Loša i Plavi Orkestar definitivno nisu taj materijal. Euforija koja je zahvatila tadašnju tinejdžersku ex Yugoslaviju momčićima sa sjetom u očima i kačketićem na glavi je bila donekle razumljiva, ali nikakav ozbiljan trag u povijesti muzike čak i ovih lokalnih prostora iza njih nije ostao. Čak šta više mislim da će nakon par decenija Lošu više pamtiti kao autora filmske muzike (Vratiće se rode npr.) nego kao autora stihova "Šta će nama šoferima kuća" i sl.

Ali sve to nije bitno koliko me boli činjenica da je skrhan novac Fondacije za kinematografiju za snimanje ovog nepotrebnog filma. Pokušaj predstavljanja Orkestra kao neke avangarde i pomalo anarhistički orijentisane grupe je više nego smiješan i svakog živog sudionika tog vremena je natjerao na onaj čaršijski podsmijeh koji znači nemoj od mene pravit levata.

I istovremeno dok sam odgledao taj nepotreban uradak preslušavao sam album koji me je natjerao da ga natenane izvrtim jedno desetak puta, a zaista ne pamtim kad sam to zadnji put uradio sa nekim muzičkim materijalom. I ostadoh zadivljen veličinom i snagom više tekstova nego muzike ali i generalnim utiskom dočarane atmosfere o jednom vremenu. Dakle ovaj album je pravi dokaz o postojanju ovog vremena koje će se jednom zvati ono vrijeme. Svega tu ima ali  podjimo od početka t.j. od naslova. Od kako je Rambo Amadeus izmislio kovanicu turbofolk mislim da se nije pojavila bolja riječ koja tako dobro oslikava jedan trend, jedno vrijeme i jedne ljude čiji je broj sve veći i veći. IMAČI KADA......genijalno. Ako neko i ima neku dilemu o čemu se tu radi i šta to znači, pogled na naslovnicu albuma otklanja sve dileme i dočarava tu grupu ljudi kojoj vjerovatno veliki dio nas i pripada ili ih imamo u najbližoj okolini. Kostur koji sjedi na ćepenku dućana a pored njega je šalica kafe i čaša vode sa novinama oslikava vrijeme sa početka XXI vijeka u jednoj zemlji seljaka koja ne mora biti na brdovitom Balkanu i zato je ta riječ genijalna i univerzalna. Imači kada su oni što se kriju iza riječi :kuliram, odmaram, razmišljam, mojne danas, joj što sam danas nikakav, posudi mi pet marki vratim ti čim stara primi penziju, je li Borusija kec fiksno danas itd.itd.itd.

Pjesma Budi svoj ili Vrijeme će doći samo još više podcrtavaju turbulencije u glavama tih ljudi. Stih "Vrijeme će doći ja znam da će doći kad ne trebam ga" bi se mogla shvatiti kao univerzalna himna svih IMAČA KADA na ovoj planeti, svih onih Čekača Godoa koji znaju da on neće doći ali oni i dalje čekaju i ubjedjuju sebe da im je dobro čekajući, sve dok u jednom momentu ne shvate da ne znaju kad su i zašto počeli čekati ali jebaji ga sada reče Mario Knezović momak koji je smislio sve pjesme na ovom albumu koji je po mom skromnom mišljenju najbolji B-H album snimljen ikada i djelo koje zaslužuje da neki drugi reditelj po njemu snimi i igrani film.

Svaka pjesma ima posebnu slikovitost izraženu specifičnim urbanim minimalizmom riječi kao refren : "Ako tražiš sreću tamo gdje je nikad nema...eto nadji je".

Da ne bih citirao autora previše potrošite nekih 10 KM. ili koliko već košta i kupite CD jer na taj način će te odati priznanje Zosteru za djelo koje će nadživjeti sve Imače kada, mada to neće biti lako jer novi Imači u sve većem broju dolaze.